Poštovani profesore, izuzetna nam je čast što ste prihvatili da budete naš sagovornik u „Razgovoru s povodom“. Mjesec april u svijetu se obilježava kao mjesec u kojem se aktivno podiže svijest o autizmu. S obzirom na Vaše kompetencije u oblasti psihologije i dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom, smatrali smo da ste baš Vi kompetentan sagovornik na ovu temu.
Stručnjaci upozoravaju da se broj djece sa autizmom širom svijeta povećava. U Bosni i Hercegovini veliki broj ove djece svoj život provodi u izoliranom društvu i bez stručne podrške. Na adekvatan odgovor nadležnih se čeka godinama.
Svjetski dan autizma obilježava se širom svijeta 2. aprila. Prema podacima UNICEF-a procjenjuje se da 6,5 posto djece u Bosni i Hercegovini od dvije do devet godina starosti imaju smetnje u razvoju, a veliki dio te djece ima poremećaj iz autističnog spektra. Tačan broj se ne zna jer u BiH nema jedinstvenog registra o broju djece sa poremećajima iz autističnog spektra.

1. Šta je autistični spektar, koliki je njegov raspon i koji je uzrok nastanka poremećaja?

Poremećaji autističnog spektra ili autistični spektar (engl. ASD) je najčešće spektar lakših, srednjih i težih mentalnih disfunkcija i poremećaja koje se lokaliziraju u kognitivno-perceptivnoj, jezičko-komunikacijskoj, motoričkoj, emocionalnoj i socijalnoj sferi razvoja ličnosti djeteta. Manifestiraju se kroz teškoće ili zaostajanje u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji djeteta, u socijalizaciji i socijalnoj interakciji individue, kroz slabo i nedovoljno razvijene interese za druge i okolinske podražaje, a ispoljavaju se kroz ponavljajuće (receptivne), stereotipne i kompulzivne aktivnosti i igre i otuđeno ponašanje.
Svi poremećaji i oblici autizma svrstani su u autistični spektar kao mentalni poremećaj u Dijagnostičkom priručniku DSM V u 2013. godini i služi kao osnova u dijagnosticiranju autističnog spektra (ASD). Od tada je pristup dijagnosticiranju ASD jasniji i zasnovan na preciznijim kriterijima u procjeni poteškoća i disfunkcionalnosti u razvoju djece. U autistični spektar spada Kannerov sindrom opisan kao klasični autistični poremećaj – nazvan infantilni autizam sa naglašenim simptomima u socijalnoj interakciji, u slaboj verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji u okruženju i sa naglašenim ograničavajućim i ponavljajućim modelima ponašanja ili igre. Autizam dolazi od grčke riječi authos što znači sam. Spomenut je prvi put u SAD-u još davne 1943. godine od strane dječijeg psihijatra Lea Kannera koji opisuje „naizgled“ zdravu djecu, ali sa smetnjama u govoru, ponašanju i bez interesa za druge ljude i interakciju. Osim Kannerovog sindroma (klasičnog razvojnog autizma) u autistični spektar spada Aspergerov sindrom koji je opisao dr. Hans Asperger i koji je karakterističan višim nivoom intelektualnog funkcioniranja kod autistične djece, ali sa oštećenjem ili disfunkcijom razvoja socijalne interakcije i neverbalne komunikacije – nedostatak razvoja empatije i nedovoljnog razumijevanja tuđih emocija. Rettov sindrom je treći razvojni poremećaj koji spada u autistični spektar koji je genetski neurodegenerativni poremećaj kod djevojčica koji se manifestira regresijom normalnog psihomotornog razvoja (gubitak funkcije ruke, usporen rast lobanje i gubitak nivoa govora koji je do tada bio razvijen). Takve djevojčice postepeno gube stečenu vještinu govora i komunikacije i već stečene sposobnosti i vještine. Razvojni dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu – kao oblik autizma i dio autističnog spektra – (Hellerova psihoza) je regresivni pad sposobnosti djece u već postignutim intelektualnim, jezičkim i socijalnim vještinama i kompetencijama. Nenormalni i dezintegrativni razvoj razara normalan razvoj djevojčine ličnosti. I posljednji peti oblik autizma koji spada u autistični spektar (ASD) je atipični – neodređeni pervazivni razvojni poremećaj koji se pojavljuje nakon treće godine života djeteta, bez ispunjavanja svih dijagnostičkih kriterija.
Svi navedeni poremećaji autističnog spektra ili autističnog sindroma (ASD) mogu imati lakše, srednje i teže oblike autizma. Na osnovu studije iz Velike Britanije (2001) autistični sindrom razvrstat ćemo po osnovu razvijenosti normalne intelektualne sposobnosti ili deficita u razvoju inteligencije (prisustva lakše, umjerene, teže i teške mentalne retardacije).
Lakši oblici autizma, sa lakšim smetnjama u razvoju, imaju dobru prognozu, imaju prosječno ili natprosječno razvijenu inteligenciju (oko 30% djece sa autističnim spektrom) i uz adekvatan stimulativni razvoj mogu imati dobre i vrlo dobre rezultate u razvoju i osposobljavanju za normalan i samostalan život i rad. Takva se djeca mogu osposobiti za samostalno zanimanje i samostalan život. Što je razvojna intervencija ranija, to će rezultati biti bolji. Ova djeca uz adekvatni razvojni tretman u kognitivnom, jezičkom, motoričkom, praktičnom, emocionalnom i socijalnom razvoju mogu biti svrstani u dobro i visoko razvojno postignuće sa autističnim spektrom i spadaju u visoko funkcionirajući autizam. Ova djeca u razvoju mogu imati izražene predispozicije za vizuelnu percepciju, slikarstvo, boje i oblike, za muziku, umjetničke sposobnosti, sposobnosti za matematiku ili tehniku (posebno vezanu za vizuelnu percepciju). Djeca sa visoko funkcionirajućim autizmom imaju prosječnu ili natprosječnu opću inteligenciju i dobro razvijenu pažnju i sposobnost analize. Oni imaju deficit u razvoju empatije, neverbalne komunikacije, dijelom i razvoja govora i socijalne interakcije. Osjećaju se više usamljeno i izolovano i ne mogu dovoljno razumjeti emocije drugih i njihovo socijalno ponašanje. Upravo u ovim područjima razvoja ovoj djeci treba posebno pomoći razvijajući im vještine socijalne interakcije, verbalne i neverbalne komunikacije i empatije i emocionalne inteligencije.
Po Britanskoj studiji (2001) djeca sa srednje razvijenim poremećajima i simptomima (50% ih je sa lakšom i umjerenom mentalnom retardacijom) spadaju u kategoriju autistične djece s kojom treba pojačano, intenzivno i prilagođeno raditi i tako ih kroz jednostavne i praktične aktivnosti podsticati na praktičan rad, interakciju, komunikaciju i osamostaljivanje u izvršavanju samostalnih aktivnosti u ponašanju (da samostalno jedu, da grade higijenske i druge navike, da se samostalno oblače i da se osposobljavaju za neka jednostavnija zanimanja). Prognoza će biti zadovoljavajuća ako se na vrijeme u porodici i, još u vrtiću, započnu prilagođeni razvojni programi podrške i pozitivnog razvoja u izgradnji samostalnosti radnih i higijenskih navika.
Djeca sa teže razvijenim autističnim poremećajima (njih oko 20% imaju težu ili tešku mentalnu retardaciju) trebaju biti u fokusu inkluzivnog razvojnog programa koji treba biti više prilagođen njihovim teže retardirajućim razvojnim sposobnostima koje su ograničavajuće u kognitivnom, pa onda i u emocionalnom i socijalnom i motoričkom razvoju. Ova djeca neće biti osposobljena za samostalan život, ali mogu biti naučena mnogim vještinama održavanja higijene, oblačenja, samostalnog jedenja i čuvanja od opasnosti.
U etiologiji autističnog spektra još uvijek je dosta nepoznanica u nastanku i razvoju ovog složenog razvojnog i mentalnog poremećaja. U prošlosti se autizam smatrao problemom nedovoljne razvojne i odgojne stimulacije u porodici i okruženju u toku ranog i predškolskog razvoja. Smatralo se da je autizam nastajao zbog razvojne i odgojne zanemarenosti od strane roditelja i siromaštva psihološke i socijalne interakcije u porodici i okruženju. Danas je utvrđeno da razvojni poremećaji iz autističnog spektra imaju podlogu u oštećenju centralnog nervnog sistema. Uzrok može biti u konstitucionalnoj nestabilnosti mozga, anatomskim ili funkcionalnim poremećajima mozga, a može biti uzrokovan poremećajima metabolizma, poremećajem neurotransmisera, raznim virusnim infekcijama mozga u trudnoći i nakon porođaja, hipoksiji mozga usljed težeg poroda. Također, otkriveno je da u nekim porodicama (kroz prošlost) ima više slučajeva autizma što ukazuje na genetske faktore i disfunkcije i anomalije CNS-a.
Iz navedenog se može zaključiti da poremećaji autističnog spektra (u različitom intenzitetu) nastaju usljed oštećenja ili disfunkcionalnosti pojedinih zona mozga, a na ta oštećenja i disfunkcionalnost CNS-a mogu da utiču genetski faktori (anomalije u razvoju mozga), virusne infekcije, komplikacije trudnoće i liječenje majke u trudnoći raznim lijekovima, zatim oštećenjima mozga prilikom teškog ili produženog poroda te drugi faktori. Sva ova moždana oštećenja i disfunkcija određenih zona mozga proizvode autonomni razvojni entitet – poremećaj autističnog spektra, ali i drugi autonomni razvojni entitet – mentalnu retardaciju koji obuhvata, po Britanskoj studiji iz 2001., oko 50% djece koja pripadaju autizmu i imaju lakšu do umjerenu mentalnu retardaciju i koja se djelimično ili potpuno mogu osposobiti za samostalan život i rad. Oko 20% djece iz autističnog spektra ima težu ili tešku mentalnu retardiranost i neće moći biti osposobljeni za samostalni život.
Postoje istraživanja u svijetu (npr. u Francuskoj) da digitalizacija i rani razvoj koji je preokupiran digitalizacijom (crtani filmovi, igrice i drugi izazovi za djecu) izazivaju poremećaje psihosocijalne interakcije i stvarne verbalne i neverbalne komunikacije. Zaključak je sljedeći: potrebna je živa, emocionalna i socijalna interakcija i komunikacija sa djecom i to treba biti osnova u razvoju.

2. Kako prepoznati autistično dijete i koje su to poteškoće u dijagnosticiranju?

Autizam je složen razvojni mentalni poremećaj, koji se od ostalih poremećaja iz autističnog spektra razlikuje po tome što ima slabo ili nikako razvijenu socijalnu interakciju, slabo ili nedovoljno razvijenu verbalnu i neverbalnu komunikaciju, nerazvijenu empatiju i osjećaj za druge te ograničene i ponavljajuće modele ponašanja i stereotipno vezivanje za jedan predmet ili igračku.
Simptomi autističnog spektra (ASD) najviše se uviđaju u prve tri godine razvoja, a još su uočljiviji u četvrtoj, petoj i šestoj godini života i tad se praktično vide svi dječiji razvojni deficiti u govoru, komunikaciji, emocionalnoj izolovanosti i stereotipnom i nesocijaliziranom ponašanju. Po toku i intenzitetu razvojni autizam je ravnomjeran i nema remisija (ne nestaju i ne smanjuju se simptomi), nema ni recidiva ili povrata.
Djeca sa autističnim spektrom nemaju dovoljno razvijenu verbalnu i neverbalnu komunikaciju, nemaju razvijen osjećaj za druge (saosjećanje za druge), nemaju dovoljno razvijenu vještinu i sposobnost socijalne komunikacije i interakcije. Skoro jedna polovina djece s autizmom slabo razvije govor. Britanska studija (2001) govori da je autizam u 70% slučajeva povezan sa mentalnom retardacijom. U tim istraživanjima oko 50% djece sa autističnim spektrom ima lakšu ili umjerenu mentalnu retardaciju (preklapaju se razvojni autizam i mentalna retardacija kao smanjena sposobnost mentalnog funkcioniranja), dok oko 20% autistične djece ima težu ili tešku mentalnu retardaciju. Oko 50% djece sa autizmom moglo bi se svrstati u kategoriju srednje razvijenog autizma, sa zadovoljavajućom prognozom ako bi se na vrijeme otpočeo realizirati program pozitivnog razvoja i osamostaljivanja. Oko 20% autistične djece ima izraženiji deficit u razvoju inteligencije i ima težu ili tešku mentalnu retardaciju i ne bi se mogla osposobiti za samostalan život. Svega jedna trećina (oko 30%) autistične djece ima prosječnu ili čak natprosječnu inteligenciju. Ova bi se djeca mogla svrstati u djecu sa visoko funkcionirajućim autizmom i sa uspješnom prognozom samostalnog i profesionalnog razvoja. Autistična djeca često senzitivno reagiraju na vanjske stimuluse i pri jakom zvuku zatvaraju oči, a pri jakom svjetlu zatvaraju uši. Dodir odjeće ih može uznemiravati i traže skidanje odjeće. Kod ove djece narušena je sposobnost senzomotoričke integracije. U dijagnostičkom priručniku DSM V – Američka psihijatrijska udruga (2014) autistični poremećaj je globalni razvojni poremećaj koji počinje po rođenju, a koji se prepoznaje već u prvoj, drugoj i dijagnosticira u trećoj godini života kroz kliničku sliku poremećene socijalne interakcije, zaostajanja u razvoju govora i komunikacije, stereotipnog ponašanja i neempatičnosti.
Socijalna interakcija kod djece sa autističnim poremećajem se manifestira kroz egocentrizam i usamljivanje (nemaju osjećaj za prisustvo drugih, niti interakciju sa njima), ponekad odgovaraju na socijalnu interakciju, ali je ne podstiču, a ako je i podstiču ona je jednosmjerna, kruta ili stereotipna.
Djeca sa autizmom imaju deficit u imitaciji (posebno glasova ili zvukova). Nemaju razvijene pozitivne kapacitete empatije i suosjećanja za druge. Doživljavaju svoje emocije, ali nemaju osjećaj za doživljaj emocija drugih. I zato neadekvatno reagiraju na emocionalne podražaje drugih. Izbjegavaju kontakt očima i komunikaciju očima, nemaju osjećaj za vezivanje za druge (osim bliskih osoba). Smanjene intelektualne sposobnosti umanjuje i sposobnost razvoja govora i drugih mentalnih sposobnosti.
U razvoju govora i verbalnoj komunikaciji autista nema komunikacijsku namjeru, ne odgovara na pozive drugih, ne odaziva se na svoje ime, ne razumije tuđi govor i govorne upute. Autistično dijete kasnije progovori, a može progovoriti u trećoj, četvrtoj ili petoj godini života, pa čak i kasnije, ali se taj govor nikad ne razvije u funkcionalan govor. Početne riječi u razvoju govora često su svedene na imenice i glagole, rečenice u kasnijoj fazi razvoja govora su kratke, govor često stereotipan ili agramatičan. Kod većine djece s autizmom govor se nikad ne razvije dovoljno, a kad se i razvije on je oskudan, stereotipan i uz ponavljanje riječi ili fraza nakon što su ih čuli (eholalija). Dijagnosticiranje poremećaja govora vrši se nakon treće godine. Od razvoja sposobnosti govora zavisit će i ostali razvoj, jer je govor povezan sa razvojem inteligencije. Nerazvijen govor kod petogodišnjeg djeteta ukazuje na izraženiji razvojni deficit i upućuje na lošu prognozu razvoja.
U kliničkoj i razvojnoj praksi teško je precizno dijagnosticirati autizam jer se taj razvojni poremećaj često preklapa sa mentalnom retardacijom (lakšeg, umjerenog, težeg tipa), kao i sa poremećajem razvoja govora (razvojnom disfazijom). Razvojna disfazija je jezički poremećaj koji se veže za zaostajanje u razvoju govora, izgovoru i upotrebi govora. Dijete je progovorilo kad svrsishodno koristi riječi (do 1,5 godine) i kad nauči maternji jezik koji koristi u komunikaciji (do kraja druge godine, sa tolerancijom do 2,5 godine). Kašnjenje u razvoju govorne komunikacije može da bude povezano sa autizmom, sa mentalnom retardacijom, bilingvizmom, oštećenjem sluha, socijalnom i jezičkom nestimulacijom. Neka djeca ne razumiju govor, pa koriste geste, mimiku, ruke.
Djeca sa razvojnom disfazijom kasne u razvoju govora, ali imaju normalnu socijalnu i emocionalnu interakciju, razumiju i prepoznaju emocije drugih. Poljupci i zagrljaji ih čine zadovoljnim. Reagiraju na osmijehe drugih, reagiraju na kontakt očima i vesele se kupljenoj igrački. Mogu da se ne odazivaju na ime. Osjećaju prisustvo druge djece, stupaju u interakcije i igru. Igra je kreativna i raznovrsna, nije stereotipna kao kod autista. Koriste normalnu upotrebu gesta (kad nešto traže). Mogu imati blago oštećenu neverbalnu komunikaciju. Odsustvo govora koriste da komuniciraju putem gesta (upiru prstom u ono što traže). Nemaju stereotipne modele ponašanja i višestruka su im interesovanja.
U dijagnosticiranju autizma osim deficita govora i poremećaja u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, ta djeca nemaju osjećaj za prisustvo drugih i s njima ne uspostavljaju socijalnu interakciju. Ne reagiraju ili slabo reagiraju na emocije drugih. Stereotipni su u igri i aktivnostima. Slabo reagiraju na novu igračku, nemaju kontakt očima i kontakt sa vršnjacima, igra im je jednolična, ne imitiraju zvukove, ne odgovaraju na ime, ne koriste gestikulaciju ili mimiku kad traže predmet, ne koriste prst u pokazivanju traženog. Uglavnom potežu ruku odraslih da dođu do predmeta koji traže. Kasno progovore i često nakon prve izgovorene riječi može da nastane faza dugog ćutanja. Često imaju poremećen ritam spavanja, noću se bude, odbijaju hranu ili traže samo istu hranu.
Neki simptomi razvojne disfazije i autizma se preklapaju kao što su: zaostajanje u razvoju govora, nerazumijevanju govora, loša koncentracija, nereagiranje kad ga zovemo imenom, ponekad i slaba neverbalna komunikacija. Simptomi autizma i mentalne retardacije preklapaju se kod oko 70% autistične djece i zbog navedenih karakteristika otežano je dijagnosticiranje.

3. Da li djeca sa autističnim spektrom mogu pohađati školu bez dodatne podrške?

Djeca sa autističnim spektrom još u porodici, vrtiću i školi trebaju imati adekvatan inkluzivni razvojni program zasnovan na individualnom prilagođenom programu nakon dijagnosticiranja intenziteta, težine i vrste razvojnih poremećaja i simptoma. Djeca sa lakšim oblikom autizma mogu postići dobre rezultate u učenju, govoru, komunikaciji i socijalnoj interakciji. U ovoj kategoriji su i darovita djeca sa autističnim poremećajem kojima treba posebno razvijati postojeću darovitost. Djeca sa srednjim oblikom autizma (i sa lakšom mentalnom retardacijom) mogu se osposobljavati za jednostavnije aktivnosti, radnje i zanimanja i mogu se podsticati na razvoj samostalnosti i za samostalan život. Mogu naučiti otežano čitati i pisati po posebnom programu obuke i uz uporan rad i vježbu. Djeca sa autizmom i umjerenom retardacijom mogu se osposobljavati za higijenske navike, navike zaštite od opasnosti. Mogu se pripremati samo za djelimičnu samostalnost, jer najčešće neće biti sposobni za samostalan život. Djeca sa težim autizmom i težom ili teškom mentalnom retardacijom ne mogu ići u školu i ne mogu se osposobljavati za samostalan život. Djeca sa autizmom u školi trebaju uz nastavnika imati i svog stručno educiranog asistenta koji ću mu, uz pomoć nastavnika, pružati dodatne mjere pomoći i podrške.

4. Na koji način možemo pomoći roditeljima?

Na nivou svake lokalne zajednice pri centru za socijalni rad treba formirati stručni mobilni tim za podršku djeci u smetnjama u razvoju. Prvo raditi na ranoj identifikaciji djece sa smetnjama u razvoju, a onda na psihološkoj, stručnoj i edukativnoj pomoći roditeljima kako bi se još u ranom razvoju počelo sa pozitivnim tretmanom razvoja te djece. U tom mobilnom stručnom timu obavezno bi trebao biti pedijatar, neurolog, psiholog, logoped, defektolog – edukator, po potrebi i drugi profili stručnjaka. Druga vrsta pomoći trebala bi biti u domovima zdravlja i centrima za mentalno zdravlje, vrtićima, školama. Vrtići i škole osim edukativno-razvojne funkcije trebale bi biti i terapijske zajednice u kojima bi se razvijali i provodili individualno-razvojni programi rada. Zavisno od utvrđene dijagnoze i poteškoća u razvoju razvijao bi se individualno-razvojni program. Naravno, u sve to maksimalno bi se uključili roditelji kao partneri u tom pozitivnom razvojnom procesu. Svakako vrtiće i škole treba kadrovski ojačati (sa psihologom, logopedom i drugim stručnjacima potrebnim za taj rad). U tim aktivnostima potrebno je educirati nastavnike kako bi se oni sa više senzibiliteta i znanja uključili u ove razvojne procese.

5. Kako raditi na vještinama koje djetetu nedostaju?

Rad treba da je timski i zasnovan na precizno utvrđenim smetnjama u razvoju kod djece. Shodno dijagnozi, utvrđenoj smetnji, težini poremećaja, preostalim sposobnostima djece, treba planski otpočeti individualno-razvojni program rada na pozitivnom razvoju i to u oblasti razvoja u kojoj se najviše može pomoći djetetu. U razvoj govora uključit će se logoped, nastavnik i asistent koji radi sa djetetom, a sve to će podsticati i roditelj radeći po uputama za rad kod kuće. Naravno, ne smijemo vršiti pritisak na dijete, već ga pozitivno podsticati i ohrabrivati u njegovim aktivnostima i igri. U radu sa djecom sa autizmom posebno važnu ulogu ima slobodna aktivnost djeteta u kojoj bi se radio kompenzacijski razvoj. U tim aktivnostima bi se dijete opuštalo i gradilo one kompetencije za koje ima više sklonosti i dara.
Najveća pomoć bit će u osamostaljivanju djeteta da radi i da sarađuje sa drugima, da komunicira na način kako je to moguće, a sve s ciljem da se poveća nivo razvoja socijalnih kompetencija (govora, socijalizacije i komunikacije), da razvija svoje praktične sposobnosti, gradi nove higijenske i druge navike. Cilj je jasan, savladavati teškoće vezane za simptome autizma i razvijati potrebne razvojne kompetencije. Treba aktivno razvijati program edukacije djece sa autizmom i sličnim komunikacijskim poremećajima (TEACCH program). Cilj ovog programa je razvijanje komunikacije, interakcije, imitacije, percepcije, senzoričke integracije, motoričke koordinacije, praktičnih i školskih vještina, socijalizacije. Rad je individualan i kroz vizuelizaciju slika radi se na razvijanju i prihvatanju uputa i aktivnosti, jer djeca sa autizmom lakše slijede vizuelne upute.
Svakako, u tim pozitivnim razvojnim aktivnostima važna je i okupaciono-radna terapija u školi i kod kuće, muzička i likovna terapija, terapija jahanja, sistem terapije razmjenom slika (PECS), a cilj je jačanje ličnosti djeteta, njegove komunikativnosti, samostalnosti i sposobnosti uviđanja, poređenja, rasuđivanja. Tu su i aktivnosti različitih igara i praktičnih aktivnosti, a sve sa ciljem pozitivnog razvoja kod djece i njihovih novih kompetencija.

6. Da li je obrazovni sistem osposobljen stručnim kadrom za rad sa autističnom djecom?

Nažalost, dosadašnji vaspitači, učitelji i nastavnici nisu bili educirani za rad sa djecom sa autističnim spektrom i sličnim razvojnim smetnjama. To se nije proučavalo u razvojnoj psihologiji, psihopatologiji, edukacijskoj psihologiji u školama i na fakultetima. Nastavnici nemaju skoro nikakvo stručno saznanje o tim razvojnim smetnjama i načinu na koji mogu sistematski pomagati toj djeci. Prije desetak godina u silabuse nastavnih predmeta na fakultetima na kojima radim unio sam posebno poglavlje – Djeca sa poteškoćama i smetnjama u razvoju. Cilj te edukacije je da se budući nastavnici, pedagozi i psiholozi detaljnije educiraju i osposobe da razumiju taj razvoj i da se pripremaju kako da rade na pozitivnom razvoju te djece. U školama se obavezno trebaju zaposliti psiholozi i propisati njihove obaveze u radu, praćenju i dijagnosticiranju djece sa smetnjama i poteškoćama u radu. Logopedi bi, također, trebali biti članovi školskog razvojnog tima.

7. U kojoj mjeri su roditelji prepušteni sami sebi?

Roditelji djece sa autizmom i sličnim razvojnim smetnjama potpuno su prepušteni sami sebi i svom jadu, jer nemaju kome da se obrate i od koga da dobiju pomoć. Već sam rekao da bi pri centru za socijalni rad i domu zdravlja trebalo oformiti stručni mobilni tim koji bi prvo trebao raditi na identifikaciji takve djece i porodica iz kojih dolaze. Nakon identifikacije i pridobijanja roditelja u tim aktivnostima, trebalo bi otpočeti rad na dijagnosticiranju i utvrđivanju konkretnih smetnji u razvoju i stepenom razvijenosti tih smetnji. Nakon toga trebalao bi otpočeti rad na izradi, realizaciji i praćenju individualno-razvojnih i prilagođenih programa u porodici, vrtiću, školi i zdravstvenoj ustanovi. Naravno, za sve to treba obezbijediti stručni kadar, edukaciju i uslove za rad i podršku.

8. Šta savjetujete roditeljima?

Ne stidite se svog djeteta i ne gurajte glavu u pijesak. Djetetu sa smetnjama i poteškoćama treba pomoći u razvoju. To je humano i temeljno ljudsko pravo. Roditelji takve djece trebaju osnovati svoja udruženja u lokalnoj zajednici i raditi na tome da se programi rada sa autističnom djecom uvrste u lokalne i kantonalne budžete, u nastavne planove i programe, u vrtiće, školske inkluzivne programe da se i oni kao roditelji aktivno uključe u sam taj proces rada i kao partneri i kao promotori pozitivnih aktivnosti na tom planu. Osnovno je znati, što prije pođemo raditi na mjerama pozitivnog razvoja rezultati će biti bolji, svrsishodniji i životno primjenjiviji.