Muhamed Mahmić, student druge godine Fakulteta za tehničke studije, je sa udrugom „Srce za djecu oboljelu od raka“ osvojio glavnu nagradu na Dubrovnik film festivalu 2018. Film „Velika bijela kuća“ je jedna topla priča o životima mladih ljudi, njihovim željama, nadama, ambicijama i planovima za budućnost. Muhamed je našao vremena da odgovori na nekoliko pitanja a čiji odgovori vas, sigurno, neće ostaviti ravnodušnim.
- Možete li nam reći nešto o Udruženju ispred kojeg je snimljen film?
Mi smo udruženje „Srce za djecu oboljelu od raka“ i unutar samog Udruženja imamo grupu MladiCe koji se bave volontiranjem. MladiCe su zapravo mladi liječeni od raka.
- Šta je to roditeljska kuća?
Roditeljska kuća predstavlja kontinuiran smještaj za djecu i roditelje i kroz održavanje porodične atmosfere dokazano poboljšava opću zdravstvenu sliku djeteta i mogućnost njegovog izliječenja. Roditeljska kuća nije na budžetu nego se financira donacijama. Roditeljska kuća je trebala biti otvorena samo dvije godine jer nije bilo sredstava da se ona održava u funkciji. Naše Udruženje je uz pomoć donacija učinilo kuću i dalje otvorenom.
- Kako ste došli na ideju da snimite film?
Tokom svih akcija smo razmišljali šta bismo mogli uraditi da pomognemo roditeljskoj kući i samome Udruženju. Ove godine je u Udruženje došao Zoran Ćatić, autor kratkometražnih filmova, da vidi što može uraditi za Udruženje. Jedna od ideja je bila snimanje filma.
- Kako ste se prijavili na DUFF 2018?
Sam Zoran je predložio da pošaljemo film na festival, da vidimo kako će proći. Htjeli smo pokazati naš životni put i pomoći Udruženju. Poslali smo film. Čekali smo rezultate s nestrpljenjem i od 323 filma u uži krug je prošao naš.
- Kako su tekle pripreme za film?
Na filmu smo radili tri ili četiri mjeseca. Prva faza je bila razrađivanje ideje te kako bi to moglo izgledati. Udruženje se usaglasilo da ja koordiniram tim projektom, te sam pristao i krenuli smo u jednu novu avanturu. U filmu se pojavljuje devet članova MladiCa, iako nas je u udruženju 30 te smo svi radili na stvaranju filma.
- Kakav je bio sami Dubrovnik Film Festival?
Dubrovnik film festival je trajao od 18. do 21. septembra. Prva dva dana smo pogledali 76 filmova koji su ušli u uži krug. Filmovi su bili raznih žanrova kao što su animirani, dokumentarni, igrani filmovi te mnogi drugi. Bilo je mnogo dobrih filmova koji su nam se svidjeli. Na proglašenju, koje se održalo 21. septembra, mi smo se nadali nagradi za najbolji dokumentarni film. Proglašenje za najbolji dokumentarni film je prošlo a mi nismo prozvani. Prošlo je i proglašenje za nagradu publike a mi i dalje nismo prozvani te smo bili blago razočarani. Ostala je samo glavna nagrada i tada smo mi prozvani. Emocije koje sam tada osjećao se ne mogu riječima opisati. Ova nagrada je bila iznenađenje za sve prisutne. U sedam godina postojanja DUFF-a nije se desilo da se usaglase publika i žiri za glavnu nagradu, a nama se to desilo.
- Zašto je zapravo snimljen ovaj film i koji je njegov glavni cilj?
Film nije snimljen da bi izazvao sažaljenje, on je snimljen da bi pokazao naše priče, gdje smo bili i gdje se sada nalazimo i gdje se vidimo u budućnosti. Film je zapravo snimljen da bi se pokazalo roditeljima čija se djeca bore sa rakom da ima nade. Cilj našeg filma je bio da pokažemo ljudima kako rak i oboljeli od raka nisu nešto od čega se treba bježati. U Bosni i Hercegovini svaka treća osoba boluje od raka. Htjeli smo ljudima pokazati pravu istinu, činjenice, ono čime se bavi Udruženje i šta je cilj roditeljske kuće.